Na ovu velebitsku turu po Majstorskoj cesti smo se dogovarali valjda godinu dana, sve evo sad ćemo pa sad ćemo, kao da je na drugom kraju svijeta, a ne 2 i pol sata vožnje od doma. I eto valjda su se poklopili svi planeti koji su trebali pa je foto dvojac postao trojac i konačno krenuli prema Tulovim gredama.

Prije puta smo gledali da li da se priključimo sa Svetog Roka ili Obrovca, odnosno ličke ili dalmatinske strane, možemo li civilnim autom ili treba terenac, koliko je grub taj makadam, pa smo uz par vanjskih konzultanata zaključili da će Honda CR-V (o njoj u sljedećem postu) bez problema proći tih 41 km, i da ćemo se spojiti kod Svetog Roka.

Zumirajte na Majstorsku jer ne znam podesiti da učita zoom :)

Baš kao što joj i ime govori, stvarno je majstorska, odnosno remekdjelo (meisterstück). Za one neupućene cesta je otvorena 1832. dakle za vrijeme Habsburške monarhije kada je Beč poželio brže doći do Zadra, tadašnjeg administrativnog sjedišta Dalmacije, pa cesta prolazi kroz hebeni Velebit. Znate kakvu su mehanizaciju tada imali? Nisu. Ali uspjeli su napraviti cestu koja će sljedećih 100 godina biti glavna ruta odnosno poveznica.

Zanimljivo je da je majstor Josip Kajetan Knežić, graditelj odnosno arhitekt ceste koji je inače bio bojnik u austrijskoj vojsci zapravo samouki inženjer. No čovjek je očito bio genijalac jer kažu da cesta zadovoljava i današnjim standardima što se tiče nagiba, a dovoljno je široka, osigurana velikim betonskim blokovima i prohodna i za današnje aute što nekada ne uspijeva ni današnjim modernim graditeljima sa svim čudom tehnologije, kompjutera, mehanizacije :) A sve to u 11 godina (4 projektiranje, 7 izgradnja)

Kako je naš izlet bio izričito fotografski tako smo pokušali tempirati put, dolazak i vožnju u vrijeme nekog normalnog svjetla, pa smo izbjegli rani polazak da nismo tamo u ono najružnije vrijeme s jakim suncem i sjenama. Iz Zagreba smo krenuli oko 14 h i mislim da smo već oko 16 h bili na makadamu. Dakle sišli na Svetom Roku i krenuli putem suprotnim od onog kojim su krenuli Knežić i njegova ekipa.

Čim smo stali kod nekakve čeke na samom početku i krenuli fotkati vidio sam da mi ovu rutu nećemo tako brzo proći.
Vožnja nije najugodnija i ako želite šparati auto ona se uglavnom svodi na 40-50 km/h, ali i tak niste tam došli da projurite. Mjesta je dovoljno za 2 auta, ugibališta odnosno mjesta za stati sa strane ima i više nego dovoljno što je odlična stvar za nas fotografe i najveći problem na ostalim cestama s prekrasnim okolišem na kojima jednostavno nemate mjesta za sigurno zaustavljanje pa sve to gledate kroz stakla automobila.

Velebit je poznat po vjetru i promjenama vremena, pogotovo van ljetnih mjeseci što je bilo idealna prilika da konačno isprobam taj ND 10 filter. Obično sam išao fotkati oblake pa ih nije bilo, ili nisam imao stativ, ili nije bilo vjetra, ili sam zaboravio okidač, ali sad sam došao na svoje. Prirodna idila, mir, puno vremena na raspolaganju – milina.

I tako mi vozimo 2 min pa stanemo, pa fotkamo, pa krenemo, pa vozimo minutu pa stanemo, pa fotkamo, pa vozimo skroz do drugog zavoja, pa stanemo…

E da, sjetio sam se očistiti senzor ovaj put i tako se pripremio za f/22 snimanja iako je moglo i bolje to čišćenje proć, ali nije ni približno zmazano kako je bilo. Čak sam i okidač uzeo. Snimao sam sa svim kaj je bilo u torbi, od fiša, preko 17-40, 35, 70-200, 400, sve se moglo iskoristiti. Polarizator i ND su mi bili najbolji prijatelji, a vrijeme nas je fakat poslužilo tako da smo i natukli hrpu fotki.

Na svakom zaustavljanju smo vikali wooow vidi ovo i rokaaaj. Pa malo čekaj da se makne oblak pa rokaaaaj.

Najpoznatiji turistički dio ceste su definitivno Tulove grede, prekrasne krške stijene koje izgledaju kao kulisa u Game of Thrones, a legenda ih povezuje sa zmajevima, vilama i sličnim čudima no 60-ih su bili popularni kaubojci pa je tamo sniman Winnetou, a na to će vas podsjetiti i table na toj lokaciji.

Na njih bi se trebalo i popeti no mi smo više bili orijentirani na ovaj dio uz cestu i lovili smo ostatak svjetla za fotkanje pa smo ih gledali samo odozdo.

Ne znam točno koja područja su još minirana, ali svugdje piše da se ne preporučuje silazak i udaljavanje s ceste pa smo mi bili relativno poslušni po tom pitanju iako ja nisam vidio niti jednu tablu „Pazi, mine“ ili kaj već piše na njima. Ne znam da li je područje dodatno čišćeno ili su ljudi stvarno toliki idioti kako je napomenuo jedan kolega koji je upozorio na to da ljudi vole uzimati te table za kućne trofeje. Druga opasnost koja vreba okolo su poskoci kojih tamo ima u izobilju no na sreću niti njih nismo vidjeli, pretpostavljamo zbog ne tako vrućeg dana i jakog vjetra. No ispalo je da je najveća opasnost naš vozač, srčani bolesnik koji je svako malo napomenuo da je zaboravil popiti tablete, a cesta nije baš prometna i signala uglavnom nema tako da ne bi bilo zgodno da se gore dogodi bilo kakav peh.

Pokušao sam paliti GPS na aparatu kako bih dobio točne lokacije fotki, ali mi se činilo da malo prebrzo papa bateriju, a još uvijek imam samo jednu, pa sam ga brže bolje ugasio i ostao na varijanti uslikaj mobitelom pa gledaj di je.

Iako je dole bio odvratan, vruć dan, gore je situacija podosta hladnija uz jake udare vjetra koji su nas dobro proluftali u više navrata tako da nemojte ići u planinu samo u japankama i kupaćim gaćama kao Čehi koje smo povremeno vidli u njihovim Octavijama.

I tako zavoj po zavoj, fotka po fotku stigli smo do kraja Majstorske ceste i na ulasku na autoput se još počastili fenomenalnim zalaskom sunca za sretan put i doviđenja.

Uglavnom ako imate vremena kad idete prema dole, svakako skrenite s puta i prođite ovom ljepoticom, nećete požaliti. Ne znam jel bolja za auto, motor ili bicikl. Volio bih ju vidjeti i u snježnim uvjetima i pod drugim svjetlom. Za drugi put bi ubacio i obilazak kanjona Zrmanje, ali sad nismo htjeli komplicirati jer obično ako želiš puno stvari ne napraviš niti jednu.

Doma smo došao oko ponoći što će reći da samo na samoj Majstorskoj cesti boravili cca 5 sati.