Jaka promocija koncerta Goran Bare & Majke na Šalati krenula je završetkom zadnjeg koncerta u Tvornici prošle godine, možda čak i prije. Najavljivan je kao rock spektakl, uz povremeni spoj s 25 članova orkestra, kao prisno druženje Bareta kroz postavljeni catwalk, kao show od ako treba i tri sata jer ako su djeca dala 100 kn za kartu onda neće ići doma za 5 minuta.

Bare je čak bio kod Stankovića u Nedjeljom u dva gdje je izjavio da nije 2-3 godine odradio dobar koncert u Zagrebu pa je vrijeme da se to dogodi na Šalati. A tako je i bilo. Očekivanja su ispunjena. Ili nisu? Pa mišljenja su podijeljena.

Od početka mog dolaska na koncert krenuli su problemi. Čim sam primio foto ruksak i ključeve od stana u ruke nebo se zacrnilo i otvorilo iznad Dubrave (tolko o prognozi bez kiše), tek tolko da mi zagorča odlazak. Uzimam jaknu jer baš mi se neda biti mokar cijelo vrijeme par sati. Garaža na Langiću i kod Iblerovog mi nisu bile opcija pa sam okušao sreću od Vončinine pa po okolnim ulicama. Opet bez sreće. Vrijeme sve više curi, a ja sve dalje od Šalate. Odustajem od kruženja, parkam na Srebrnjaku i odlučujem nakon ne znam kolko godina ući u tramvaj jer eto, gradski prijevoz, 2 stanice, časkom ću se ja tamo stvoriti. Ali pogađate, tramvaje nema. Pa onda dođe, ali krivi broj. Pa onda konačno dođe i pravi, no tu taj divni gradski prijevoz zablistao u punom sjaju. Jebeni tramvaj se vuče metar po metar. Kraj se ne nazire. Unutra vruće za poludit, ljudi se i dalje na peru kao ni prije 5 ili koliko godina kad sam zadnji put bio u tramvaju. Agonija završava kod Vončinine, jurim do Šalate ali ne lezi vraže.

Red za karte ili akreditacije ili kaj već je ogroman i ne miče se. Sreća u nesreći je da je red pored kafića u kojem je prijenos finala Lige prvaka. Red i dalje skoro pa stoji. Paf, ruka, penal. Liverpool vodi u drugoj minuti. Pomaknuli se dva metra. Vidim ipak neka cura radi na tom ulazu al reko di je problem da je baš tolko sporo. Dolazim na red….ooooo tu smo sunce moje najdraže. Ona ima 10 papira, na svakom piše po neka redakcija i ime, sve bez glave i repa, pa jadna svaki put mora krenuti od prvog do zadnjeg u potrazi za imenom. Da ne govorim da je pao mrak, a ona nema svjetla nad tim Ratom i mirom od popisa. I naravno da mene nema na popisu iako je potvrđeno da sam gore. Pa traži, bleji, zuji, daje nam svima 3 narukvice, ulazim konačno. A kuda si ti krenuo s tom crvenom narukvicom, ti si press, moraš imat žutu. Ooooooooooooo. Ali ovo sam dobio. Ma znam, ali nećeš moć dalje. I sad se vraćaj natrag u gužvu u kontra smjeru, čekaj, koncert kasni već pola sata, ljudi su još vani… Dobivam i žutu akreditaciju bez previše objašnjavanja, samo da me se riješi.

E sad prije nego krenem srat dalje, evo jedan Excel tutorial, ako će ovo vidjeti netko iz organizacije. Dakle otvoriš novi file, prvu kolonu nazoveš ime, drugu prezime i treću redakcija, možeš i četvrtu napravit i napisati VIP, Press ili kaj već treba, onda na kraju kad imaš kompletan popis fino odeš na tab Data, označiš nazive tih stupaca i klikneš na ikonu Filter. Sad dolazi do magije. Tim filterom možeš sortirati popis i po prezimenima i imenima i agencijama… Ma čudo jedno. Eto, nema na čemu. A u nekoj dalekoj budućnosti možete ljudima na ulazu staviti i neki laptop pa će samo stisnuti Ctrl+F i nevjerojatnom brzinom naći ime s popisa. Ajmo dalje…

U toj jurnjavi nisam saznao jel se fotka standardno, mrš van nakon tri pjesme, jel možemo ostat na samom koncertu van pita i sl. pa se informiramo kod zaštitara koji kaže da nema pravila, ostani kolko hoćeš, kreći se kako te volje. OK, sad se malo manje ljutim na organizaciju.
Ne znam koliko je točno bilo sati kad je Bare izašao, ali kad su se popalila ta tri video zida iza i kad je palo svjetlo i na njega skoro da sam se prestao ljutit. Tako se to radi, to je svjetlo.

Kreću prvi taktovi Ljubav krvari, orkestar gudi, Bare se s pljugom u ustima lagano naklonio publici i show može početi. Nastavlja se s krvarenjem, ovog puta od dosade, da bi došli do Skarabeja nakon kojeg se počinjem osvrtati da vidim jel su se zaštitari predomislili oko fotkanja cijelog koncerta, vidim ne mrdaju pa krećem mijenjat objektive, šetat, rokat ko da nema sutra.

Bare se svako malo osvrne bendu da mu šapnu koja će pjesma sad, pa se šeće gore dole po tom catwalku, pa kleči, skače, lupa po podu, stavlja, skida naočale, baca se dole sa stalkom od mikrofona, simulira pucnjavu, viče Mirko pazi metak, baca pljuge u ekipu, ispucava upaljače, …uglavnom show za fotkanje. Prostora je puno, prolaz nije uzak, tako da je stvarno bio gušt fotkati.

Koncert sam odradio uglavnom uz kombinaciju 70-200 i fish uz ponešto fotki sa 17-40. Kad imaš vremena i nemaš onaj presing tri pjesme, puno je ljepše radit. Kad sam vidio da sam natuko dovoljno materijala povuko sam se sa strane uživat u koncertu i da mu baš nismo cijelo vrijeme u faci, nek se čovjek druži s obožavateljima malo :)

Gledam ga kako se povremeno gubi u pjesmama, kako zaboravlja tekst, kako pomiješa pjesme, fula trenutak, kako nestaju djelovi pjesama, ali sve to nema veze, to je naš Bare, ne možeš se ljutit, on je naš Shane. Ali dok sam tako sa strane slušao tu kombinaciju s orkestrom sve sam više bio uvjeren da to možda nije to. Daleko od toga da je to loše zvučalo, dapače zvučalo je jako dobro, ali ispred nas su Majke, Bare, očekujemo onaj prljavi blues rock uz koji mi ovo nekako nije leglo. Ubacili su čak i reggae/punk kombinacija da dodatno zakompliciraju. Nisu ljudi fućkali, uživali su, ali kad je krenulo npr. Iz sve snage, kad je to zazvučalo kako je trebalo, kad ti dođe onaj filing kak je to Zuhra lijepo rekao “da z glavom zrušim stadion”, kad se u publici zapale bengalke e onda znaš da je to ono pravo, da to tako i dalje treba zvučati. Možete li zamisliti Partibrejkerse s orkestrom? Sumnjam.
Dan prije je Miroslav Škoro je kod fontana također fulao s tom kombinacijom s orkestrom, opernom pjevačicom, 1000 svirača, jednostavno to nije to.
Metallica je uspjela nabost na S&M-u, ali i dalje originali bolje zvuče. Black Keys su najbolje i najprljavije zvučali na samim počecima, na prvim albumima, kad su bili najjednostavniji.
Razumijem da je naporno desecima godina pjevat jedno te isto, isti stil, iste aranžmane, ali reakcija publike vrlo jasno pokazuje koji je pravi trigger za otpuštanje kočnica na koncertima.

Bare je kroz cijeli koncert na neki način zabavljao krcatu Šalatu. U jednom trenutku je pitao ima li gostiju iz Slovenije, pa počeo jodlati. Interesirao se i za rezultat utakmice, radio sklekove, bacao pljuge u publiku pa poslije žicao okolo, slučajno pogodio fotografkinju naočalama pa se ispričavao, svega samo se nagledali.

Pred sam kraj na Depresiji je počela lagana kiša, znak da se spremim i krenem prema autu, naravno pješke, dosta je bilo tramvaj eksperimenta. Hodajući Vlaškom jasno su se čuli zvuci prepjevanog prepjeva, Sunce više ne izlazi, po meni jedine stvari na kojoj taj orkestar baš leži, a dok sam došao do Petrove koncert već stišavao, vjerujem ubrzo i završio. Svatko je otišao doma s nekim svojim dojmom, a ja bi volio znati da li je Bare zadovoljan, da li je odradio taj dobar koncert u Zagreb nakon par godina.