No pasarán rekla je probuđena Hrvatska bahatoj Španjolskoj sinoć na Maksimiru. I nisu prošli. Unatoč povijesnom masakru kojeg su doživjeli u Španjolskoj Vatreni su krenuli bez kočnica i respekta, baš onako kako su nas uveseljavali u Rusiji.

Ispunjeni stadion (33.018 navijača) znao je cijeniti takvu igru pa se konačno moglo čuti navijanje, čak i s juga i zapada. Iako je igra bila dinamična i lijepa za gledanje, prvo poluvrijeme nije nam dalo golove. Ali zato je iskupljenje slijedilo u drugom. Kramarić u 54. minuti postiže pogodak za vodstvo i u tom trenutku nastupa euforija, na tribinama i terenu. No ne lezi vraže, Ceballos vraća Španjolce u igru već dvije minute nakon. E sad, da je to ona neka stara Hrvatska ja bi već počeo psovat i pakirat stvari. Ali s ovom Dalićevom selekcijom sam naučio da stvari nisu uvijek tako crne i mrtvo hladno sam čekao naš drugi pogodak. I dočekao ga u 69. kada je mladi lijevi bek Tin Jedvaj zabio za novo vodstvo. I opet  je to kratko trajalo jer je kako sam kasnije saznao jer teško je s jednog gola vidjet na drugi Vrsaljko igrao rukom pa je dosuđen jedanesterac kojeg Ramos glatko zabija.

Bod  imamo, 12 minuta do kraja, ali to nam nije dovoljno za miran napad na Engleze i naši stišću zadnje minute ali nikako da uđe. Nadu donose dodatne 4 minute u kojima pred sam kraj nećete vjerovat opet zabija Tin Jedvaj i tako postaje heroj ove utakmice. Tribine su na nogama, klupa skače, vrši se pritisak na suca da prekine utakmicu. I kraj. Lete podmetači za guzice sa zapada, Vatreni slave, bacaju se, pozdravljaju navijače.

Dajte nam Engleze, našamarajmo ih na Wembleyu gdje će to najviše boliti i uzmimo to prvo mjesto Grupe A4 Lige nacija pa idemo dalje.