Kult trčanja sve je jači i u Hrvatskoj. Facebook wall mi je pun rezultata prijatelja i poznanika koji svakodnevno dijele svoja trkačka dostignuća. Podosta njih nije imalo veze sa sportom, a kamoli trčanjem pa sam stvarno oduševljen rezultatima koje postižu i voljom i pozitivom koju šire. Baš me jučer jedan kolega nagovarao da i ja upišem školicu trčanja koja uskoro počinje jer je i on u kasnijoj dobi protrčao i evo jučer pod temperaturom otrčao polumaraton. No kako meni trčanje nije opcija niti dok mi tramvaj bježi ili ekipa želi prodat ciglu tako sam se samo zahvalio na preporuci.

Vani je sasvim normalno da ljudi na posao trče s ruksakom na leđima u kojem je odijelo ili slična roba za posao, otuširaju se, presvuku, odrade pa opet u tenisice i gas doma. Kod nas još nije na tom nivou, ali kako je krenulo tko zna.

I tako sam ja konačno otišao pofotkati 26. Zagrebački maraton koji mi kao i svake prolazi ispred zgrade, ali nikako da se udostojim pofotkat ili sam s aparatom vani kad nikog nema na ulici.

Inače to vam je onaj maraton kad se grad prereže po pola i onda vozači cijeli dan trube i spominju majke i svece trkačima. Iskreno me čudi da nije pao i neki masakr svih tih godina koliko se gnjeva skupilo na blokadama. I ja sam zapeo par puta, trubio nisam al sijevalo je iz mojih usta. Iako se utrka i obustava prometa najavljuje teško je da svi prate ta zbivanja pa se uvijek naprave gužve, ali mora se priznati da nije zgodno 6 sati držati grad prepolovljen koliko god ova sportska akcija bila plemenita. Ove godine su organizatori ili policija bili malo lukaviji pa su prilaze na glavnu cestu blokirali ranije i tako preusmjeravali promet pa se nije čulo trubljenje i psovanje.

Kako sam sad konačno izašao na ulicu na vrijeme tako sam baš ulovio taj najintenzivniji prvi sat kada se trčalo na sve strane, gore, dole, maraton, polumaraton… Okidao sam koliko sam stigao, hodao prema okretištu Dubrava da nisam stalno na istom mjestu i da fotke budu raznolike. I fotkam ja tako, preznojavam se jer sam se zabundao misleći da je vani hladno, već pomalo hropljem od umora jer me muči neka prehlada, a ispred mene toliko šaroliko društvo „čudaka“ da to nemreš povjerovat. U jednom trenutku pored mene projuri lik na štakama, pa neki deda, onda trkač gura čovjeka u invalidskim kolicima, pa čujem glas “Drusany slikaj mene”, pa se pojavi i trkačka legenda Safet kojeg svi pozdravljaju, pa ljudi sa ne tako malo kila, pa kolega pod temperaturom koji je navukao šal preko lica ne bi li sačuvao sinuse ili šta se već čuva. A svi ti ljudi trče sa smiješkom na licu, baš vidiš da su zadovoljni i sretni. Svako malo netko mahne prema objektivu, skoči, stane, pozira…veliki pozitivci ti trkači.