Bio sam uvjeren kako će se ova naša godišnja putovanja rođenjem Rite malo odgoditi do njene starije dobi, ali moja ženica je malo pametnija i upornija od mene pa je tako Rita putovala u Provansu dok je bila u trbuhu, skočila je do mora sa 6 mjeseci i sada je došao red za njen prvi let avionom.

 

Nismo išli na kraj svijeta, samo do Londona odnosno 2 i pol sata leta, ali ipak je putovanje sa bebom nešto što se može zakomplicirati. Srećom nama je sve išlo kao po loju. Gađali smo samo direktan let, u popodnevnim satima kako bi izbjegli jutarnju jurnjavu i paniku, organizirali sve što se može organizirati unaprijed i samo je trebalo dočekati datum polaska. To biranje termina i kasnija kupovina karata je naravno rezultirala većom cijenom, ali ne možeš imat sve. Niti otkazivanje Easyjeta sa zagrebačkog aerodroma nije pomoglo uštedi, ali eto kaj je tu je, ostala nam je Croatia Airlines.

 

I za ovaj put sam si u svoju Google kartu ucrtao 1000 lokacija koje želim posjetiti i pofotkati, ali putovanje s bebom i posjet obitelji ipak nije foto avantura pa se sve svelo na povremeno snapshot fotkanje u hodu. Zbog toga neće biti hrpa postova kako to inače napravim nakon putovanja nego možda dva-tri.

 

Let s bebom

 

Teško je tu nešto posebno pametovati jer je svaka beba mali čovjek za sebe i svaka ima svoju rutinu no evo par crtica iz našeg iskustva koje možda mogu pomoći roditeljima koji će ovakvo nešto prvi put proživljavati.

Za međunarodni let Croatia Airlinesom ne plaćate punu cijenu sjedala za bebu (do 2 godine) nego 10% ako se ne varam i tada vam beba mora sjediti u krilu zavezana dodatnim pojasom koji ćete dobiti od stjuardese. Za tu cijenu karte imate pravo i na još jedan kofer kao i za prijevoz sklopivih kolica. Na zagrebačkom aerodromu kolica vozite skroz do aviona i ostavite ih kod stepenica za ulaz, ali napomenite na ulasku da ste ih ostavili jer eto sigurno je sigurno.

 

Za dječju hranu i lijekove ne vrijede ona stroga pravila oko određene količine tekućine koje možete nositi sa sobom u avion, ali obavezno to provjerite na aerodromu da ne bi bilo nismo znali. No mi smo ipak nakon securitya išli kupiti 2 flaše vode da imamo za napraviti hranu. Ta akcija nas je koštala ni manje ni više nego 40 kn. Dakle 20 kn vam je pola litre Jane na aerodromu. Prvo pomislite da je čovjek koji govori kombinaciju šumskog mrmljanja i hrvatskog nešto krivo rekao, ali onda vam da račun, pa vam više nije smiješno.

 

U normalnom svijetu bi ljudi s djecom trebali imati nekakvu prednost, ali to kod nas ili nije slučaj ili se trebaš laktariti da to ostvariš. Na svu sreću nas je na samom boardingu jedna starija teta na početku reda pozvala da idemo ispred nje pa smo malo ranije ušli u bus i našli slobodno mjesto za sjesti.

U samom letu je dobro imati igračke u avionu ili neki tablet za puštanje crtića kako vam beba ne bi cvilila i izluđivala ostale putnike. Mi smo Ritu hranili pri polijetanju i slijetanju jer je to navodno dobro i za balans tlakova na koji bebe ne mogu same utjecati pa im cicanje odnosno ispijanje pomaže da im ne zuji u ušima i ne boli ih glava. Bar tako kažu. I presvucite bebu prije ulaska na avion.

Riti je prvi let bio zabavan i zanimljiv pa nije bilo nikakvih problema u ta dva i pol sata. Čak si je malo i odrijemala.

Bilo bi dobro da svi imate biometrijske putovnice jer na Heathrowu postoje posebni šalteri odnosno prolazi za njih na kojima barem kad smo mi sletili nije bilo apsolutno nikoga pa možete samo projuriti kroz njih umjesto da čekate u redu na pregled.

Kolica vam neće biti na traci s koferima pa se malo osvrnite oko sebe i nađite neki ekran na kojem piše na kojoj je točno traci veća prtljaga pa ih tamo skupite. Ili pitajte nekog od ljubazno osoblja. I nemojte se zajebavat i ostavit kofere bez nadzora jer će ih vrlo brzo skupiti i odnijeti ili čak ograditi i pozvati muriju. Vidio sam oba slučaja u samo 10 minuta.

Imajte na umu da vaša beba mora sjediti u auto sjedalici i da svi normalni vozači neće htjeti voziti ako ju nemate uz sebe. Zato unaprijed morate planirati svoj put i npr. naručiti Uber sa auto sjedalicom ili posebne specijalizirane prijevoznike koji imaju sjedalice u svojim kombijima ili ako vas netko od prijatelja lokalaca skuplja neka renta auto sjedalicu za svoj auto (da to tamo postoji) kako bi prije svega osigurali svoju bebu i izbjegli plaćanje kazni.

 

Kad smo se vraćali doma bilo je oko 17:15, odnosno vrijeme klopanja, trebalo je malo ubit oko pa je bila kenjkavija, ali ništa što keksić i poslije malo beauty sleepa nije riješilo.

Na odlasku s Heathrowa me oduševio njihov pristup roditeljima s djecom. Dakle tamo smo na prvom šalteru pitali za upute i čovjek se doslovno digao i za ruku nas preko reda odveo na check-in. Nakon toga nas automatizmom preko reda puštaju na security, a na boardingu dobivamo poseban dio čekaonice sa nasmijanom i uslužnom tetom koja nas je ukucala u kompjuter, poslije uzela kolica i prve preko reda pustila u avion. Čak nas je i striček u avionu dopratio do mjesta. Dakle takav tretman bez ikakvog moljakanja i laktarenja i ne znam kakve VIP karte dobijete pod normalnom dok je s vama beba. Svaka im čast na tome. Naravno morate se pripremit da će po povratku u Zagreb to ostati samo lijepo sjećanje.

 

Prijevoz

 

Kako smo bili smješteni u samom centru tako se nismo baš vozili javnim prijevozom, ali nismo previše kružili niti autom jer se kretanje po centru može svesti na puzanje i izluđivanje. Dodajmo gužvama i hrpu turista sklonih suicidu i dobijete odbojnost prema ulasku u autu koliko god oni po Londonu i bili lijepi, skupi i ekskluzivni.

Ono što me fasciniralo je princip parkiranja. Naime ako živite u centru dobijete “parking kartu” za svoju i nekoliko susjednih ulica dok se ostali vozači ne smiju parkirati na ta mjesta. Tako da smo pri svakom parkiranju nalazili slobodno mjesto skoro pa ispred kuće iako je to centar grada od nekih 8 milijuna stanovnika. Ako bi se parkirali u centru za to pripremite 5 £, kazna za krivo parkiranje je od 80 £ do nekih 130 £.

Pitajte ljude u centru Zagreba kako se parkiraju – kruže, pa kruže pa se mole i još malo kruže. I tako svaki dan. Bilo je prijedloga ograničavanja zona na ulice i kod nas, ali nije zaživjelo jer nema baš neke sretne alternative.

Zbog tih gužvi nepouzdanosti odnosno nemogućnosti planiranja dolaska i odlaska puno ljudi na posao ide pješke, na biciklu ili trčeći. Da, neki i trče. Na leđima imaju ruksak s odjelom i cipelama, a oni u tajicama trče po gradu. Onda se na poslu otuširaju, presvuku i odrade posao, pa opet u tajice i trk doma. Samo napominjem da su svi biciklisti i trkači u reflektirajućim prslucima, kacigama, svjetlima…nemaju poriv poginuti kao naši moroni.