Šok i vjeverica na Maksimiru. Dinamo svladao moćni Arsenal u prvom kolu Lige prvaka.

No prvi šok je nastupio i samim kvalifikacijama u ovo natjecanje. Nakon toga smo se svi smrzli kad smo vidjeli ždrijeb za skupinu F u kojoj su uz Dinamo izvučeni i Bayern, Arsenal i Olympiacos. Zeznuto je s tim ždrjebovima, želiš atraktivna imena kako bi napunio stadion, a onda je opet panika kad ih dobiješ jer bi  mogao poslužiti kao žrtva za pumpanje gol razlike.

Ali to se nekim čudom jučer nije dogodilo. Dinamo nije odmah spustio gaće kako smo svi pomislili nego je pružio otpor, branio se, napadao što i nije nešto neuobičajeno za momčadi koje dođu u Ligu prvaka, ali Dinamo nas je naviknuo na malo drugačije ponašanje tako da je njegova agresivnost stvarno ugodno iznenadila. No za Dinamove neslavne rekorde u LP je čuo i gospon Wenger koji je labavo ušao u prvo kolo pa si je odmarao prvog golmana Čecha i još neke prvotimce te na Maksimir istrčao s tako reći rezervnim sastavom. Ne treba podcjenjivati Dinamovu pobjedu, ali u Londonu će sigurno biti druga priča na terenu.

Maksimirske tribine su bile ugodno ispunjene, ali stadion nije bio pun. Morate se pitati ako nije pun kada Dinamo igra Ligu prvaka, a u goste dođe Arsenal, kada će biti. Nikad?

Navijanja je bilo, ali daleko od onog starog navijanja. U početku su bili glasniji Arsenalovi navijači, a nije ih baš puno bilo. Onako pravo je bilo jedino nakon drugog gola, kada je grmilo kak se spada.

Još jedna čudnovato pozitivna stvar je bila da nije zapaljena ni jedna baklja i da se ni jednom nije čulo „Mamiću cigane“. Da li su se dečki upristojili ili su gore bili samo „Mamićevci“, teško je reći.

Kad je Pivarić u 24. minuti zabio taj prvi gol stadion je na kratko eksplodirao, svi su skočili i nestalo je svega zla na svijetu. U tom trenutku kao da nam nisu imigranti prošli granicu, kao da nam je BDP u nebu, kao da Karamarko nije pred vratima, bilo je važno samo to da je Dinamo poveo protiv Arsenala.

Bilo je još nevjerojatnije kada je Dinamo nastavio sa dobrom igrom, a Giroudu dobio crveni karton (drugi žuti) te se zaputio u svlačionicu, a putem je slasno psovao. Ulovio sam samo fuckin’ bitch dok je prolazio pred mene. I kaj sad? Dinamo vodi, dobro igra i ima igrača više. Zvuči predobro da bi bilo istina. Tako i odlaze na poluvrijeme. I onda u 58. minuti Fernandes povisio na 2:0. Gledaš i ne vjeruješ.

Izdržali su tako do 79. kad Walcott smanjuje na 2:1. I sad nastaje panika. Poznavajući Dinamo i općenito hrvatski sport sve to može past u vodu. Barem 10 minuta do kraja je dovoljno da Arsenal zabije još jedan komad, da se ovi rasture pa čak prime i treći gol.

Učinilo mi se da se i Dinamo nakon primljenog gola malo zblesirao, ali brzo su se sabrali i vratili u ritam. Ali vrijeme nikako da iscuri, a kad je konačno došlo do samog kraja onaj 4. ili 6. ili koji već sudac pokazuje još 5 minuta. 5 prokletih minuta. I tu sam fakat pomislio da primamo još jedan gol. Svako malo sam pogledavao na semafor da vidim kad će više završiti i ta agonija, ali semafor odbrojava samo do 90. minute pa je sve na glavnom sucu. Kad se konačno čuo i taj poznati zvižduk za kraj počelo je veselje kao da je osvojena Liga prvaka :) Sad se samo nadam da će se nakon slavlja opet skoncentrirat i tako odigrat i ostale utakmice te da neće prevladati naše kretensko ponašanje ili da si ne umisle da sada mogu svakoga dobiti. Ne zaboravimo Wengerove gluposti i podcjenjivanje. To se više neće ponoviti. Pogotovo ne nakon što su ga engleski mediji i navijači razapeli pa ismijali.

Kao što vidite fotki je hrpa, ali ovo je povijesna pobjeda, a sa dinamičnom igrom se otvaraju i prilike za fotkanje čak i s mojom opremom.