Naša sljedeća lokacija po preporuci domaćina je bio gradić L’Isle-sur-la-Sorgue (pitaj boga kak se to čita), ali nije tipičan kao sela po kojima smo do sada bili u stilu brdo, crkva zidine nego je na ravnini, a ima čak i nešto vode.

U njega smo planirali ići dan ranije na povratku iz Avignona jer je na pola puta, ali kako je vrijeme bilo usrano smo odustali od tog nauma. I dobro da jesmo jer je drugi dan vrijeme bilo savršeno i ovako lijep grad izgledao još ljepše.

Poznat je po sajmovima koji se tamo održavaju, a mi smo uletjeli kada je bio sajam antikviteta. Ako se palite na starine onda ste na pravom mjestu jer osim poznatog sajma grad obiluje i dućanima sa antikvitetima. Navodno je treći u Europi po veličini i popularnosti.

Promet je zatvoren u par ulica, a na njima su trgovci postavili svoje štandove sa raznom kramom. Kako to već biva na ovakvim sajmovima u ponudi ima od starih bešteka do sablasnih lutki, stolaca, setova za čaj, drvenarije, kreveta…ma svega.

Kroz srednjovjekovni L’Isle-sur-la-Sourge je razgranata rijeka Sorgue po kojoj je očito i dobio ime tako da je pun kanala i mostića što mu još više podiže šarm.

Gradić je krcat restoranima i bistroima, što uz rijeku što po unutrašnjim ulicama, a ne znaš koji je ljepši. No kako to biva sva takva mjesta su uvijek krcata i ne možete samo tako naći mjesto za sjesti. Na jedan bistroić smo se posebno zapikirali pa smo čak i lešinarili okolo čekajući da se prve žrtve dignu, ali čim smo se počeli raspakiravati po stolovima nam je uletio konobar i nekako objasnio da šestero ljudi iznutra već čeka da se sjedne na terasu pa smo praktički potjerani. Onda nam je uletio sa spikom 5 minutes next table, ali smo odlučili da nismo baš tolko očajni da nas poteraju pa da još malo u nadi stojimo vani.

Nakon par minuta smo našli mjesto uz rijeku u drugom lokalu, također se počeli razbacivati po stolcima, ali opet dolazi konobar i kaže da je taj stol rezerviran (iako nije bilo oznake za to). Meni je to naravno bilo dovoljno da ih sve steram u materinu i ne potrošim ni centa tamo, ali sam bio u društvu gladuša pa smo još malo zvjerkali okolo i uskoro nas je drugi konobar dozvao s ulice jer se oslobodio drugi stol. I tako smo ipak nešto pojeli/popili u ovom gradiću.

Iako se po vanjštini ne bi reklo, ali L’Isle-sur-la-Sorgue je imao burnu povijest koja ga nije mazila, štoviše uništavala ga je svako malo. Napadale su ga tada popularne kuga pa zatim i kolera, palile su ga revolucije i naravno bombardiran za vrijeme II svjetskog rata.

Imaju i podosta veliku baroknu crkvu Notre Dame des Anges u koju sam čak i ušao opaliti nekoliko snimaka.

Sve u svemu meni najljepše mjesto na kojem smo bili u Provansi i svakako ga preporučujem kao must-see ako ste u tom kraju.