Pripovijedah nešto sa prijateljem fotografom kako danas ljudi pregledavaju fotke. Sve nešto brzinski, samo se prelista po tim smartphoneovima, tabletima, kompjuterima i onda kad dođu do zadnje pitaju “A samo si to ufotkao?”. Pa kako samo to??? Upravo si prelistao 500 fotografija u 10 sekundi.

Prvo sam mislio da jednostavno imam dosadne fotke pa ajde, ljude ne zanimaju i nikom ništa. Ali nisam jedan od onih koji gura svako svoje snimanje ljudima u ruke pod prijetnjom “Gledaj ili pucam u koljena”, obično ljudi sami traže. Onda sam u razgovoru sa kolegama vidio da je to isti slučaj i kod njih tako da mi stvarno nije jasno to brzinsko pregledavanje.

Kad ja uzmem fotke u ruke onda obično slijedi zagledavanje, proučavanje, ispitivanje o lokaciji, svjetlu, uvjetima… Naravno govorim o fotkama koje me zanimaju, a ne o nekim “umjetničkim” snapshotovima i sl.

Kad ti se vrati prijatelj sa godišnjeg u Južnoj Africi onda gledaš u proklete fotke jer su lavovi, bivoli, hijene, gepardi i ostala živalj zakon i jer je to nešto egzotično i zanimljivo.

Otkad svi sa smartpohneom imamo i fotić u džepu svi su postali fotografi, svi fotkaju sve, ali nitko ne gleda te fotke niti uživa u nijma. Malo im je 16 GB prostora i treba im kamera od 20 MP na telefonu, al će potrošit dio sekunde na njeno pregledavanje.

Pa nije li krajnji cilj fotografiranja pregled fotografije?!

Situacija je bila malo bolja dok su ljudi printali odnosno razvijali fotke na papir, ali ni tada nije bilo nešto bajno.

Kad su otvorenja foto izložbi najviše se vremena potroši na žderanje i lokanje na otvorenju. Oko fotki se napravi jedan počasni krug i to je to. Nakon otvorenja se fotke na zidovima izložbenih prostora još manje gledaju jer su bez alkohola još manje zanimljive. Čast iznimkama poput npr. izložbe Davora Rostuhara “Hrvatska iz zraka” koja još uvijek privlači ljude na svojoj turneji po Hrvatskoj, ali u većini slučajeva je situacija otužna.

Meni znaju prigovarati zbog prevelike količine fotografija koje stavljam na blog, da bi trebalo to reducirati na par najboljih, ali kako su moji postovi uglavnom reportažnog karaktera tako sam mišljenja da ne trebaju biti ograničeni na par fotki pa tvrdoglavo pilim po svom. Iako tu mogu shvatiti da je nekome previše fotki pa onda brzo lista, ali ja ni ne otvaram stvari koje me ne zanimaju.

Još jedan simpatičan pokazatelj kako ljudi ne gledaju fotografije je kad na Facebooku dobijem Like 3 sekunde nakon objave posta. Dakle u trenutku kada je nemoguću uopće prelistati sve fotografije pa da samo klikate next, next.

No…nije sve tako crno za nas umišljene fotografe. Ljudi nekad zastanu kod pregledavanja fotografija. A taj trenutak je kad……(bubnjevi i fanfare u pozadini)…vide sebe na fotografiji. E tu se stane, pa se gleda, pa proučava. Od frizure, izraza lica, obleke..pa opet to sve od početka, e u tome se uživa. Nema veze kaj je fotke glupa ili kaj se u pozadini fotke lav hrva sa krokodilom, važan je gledač i njegova faca. A onda obično ide i komentar „Isssusse…daj to izbriši, izgledam užas“. Ako je na slijedećoj fotki opet gledač procedura će se ponoviti.

Ima još jedan trik da pridobijete pažnju gledača. A to su stare nostalgične fotke. Mladost, Jugoslavija, muzika, auti, obleka to su trikovi koji pale. Još ako je na njima gledač, uspjeh je zagarantiran.

I što reći na kraju? Uz sve HD televizore, Retina mobilne uređaje, 4K monitore, kvalitetne printere, foto knjige, brze internete, ljudi ne znaju uživat u fotografiji. Da li se fotografi trebaju brinut zbog toga? Osobno se ne brinem jer fotkam prvenstveno za svoj gušt i dok god mi fotke mame osmjeh na lice dok listam i prisjećam se svojih putovanja, raznih koncerata, obiteljskih događaja ili utakmica do onda se neću previše zamarat time. Ali lijepo je naići na nekoga tko to jednako cijeni.