U zagrebačkoj Areni jučer nije bio niti koncert niti rukomet niti je bio postavljen led za još jedan Medveščakov Ice Fever. Ovaj put Arenom su jurili automobili. Utrka je nazvana International Winners Championship, odnosno Međunarodna utrka prvaka. Koncept utrke je sličan kultnom natjecanju Race of Champions, a svodi se na jurnjavu po dvorani.

Vozačka imena nisu bila jaka poput onih u ROC-u gdje voze Schumacher, Kannkunen, Vettel, Button, Coulthard, Hanninen, Loeb, Prost, Gronholm… uglavnom krema automobilizma. Ovdje su od stranaca bili Longhi, Rosseti, Miljević, Pailer… Mađar s hrvatskom licencom Szilagy je na žalost odustao.

Domaće boje su branili Šebalj, Lončarić, Pulić, Bradarić, Habazin, Sertić itd. Sve su to imena poznata ljudima koji vrijeme ne provode na raznim tribinama nego stoje u nekom zavoju i čekaju da projure ovi dečki.

Ne smijemo zaboraviti ni mlade nade. Nekada sam na stazi gledal njihove tateke, a sada su tu bili Hrvoje Čikor, Ivan Pulić i još osmorica juniora.

Kod gledanja automobilizma je uvijek problem hodanje do lokacije za gledanje, pa čekanje, kašnjenje, pa šlep službe i ostali ometajući faktori. Kada su u pitanju rally ili brdo vidite tek jedan prolaz po laufu. Na kružnim stazama je to dinamičnije i bolje, a od kružne staze u dvorani sam očekivao puno, ali to je bilo naivno od mene.

Ovaj show u Areni je trajao oko 6 sati, ali sam ja došao tek pred kraj jer naručeni taxi nije došao, a auto je bilo nemoguće iskopati. To kašnjenje na kraju nije bilo tako loše.

Već na samom ulazu u dvoranu je sve smrdjelo na debakl. Hodnici Arene bili su sablasno prazni. Tu i tamo koji štand s hrenovkama i zaštitari na ulazima. Kada smo ušli na parter opet sam osjetio onu prekrasnu stranu hrvatske organizacije i upućenosti zaštitara. Jedan te potjera sa mjesta gdje je on i kaže da odeš do nekog drugog se javiti da bi se ovaj čudio ko te je poslao i zašto. Na kraju dobiješ informaciju da moraš biti na jednom djelu, da bi ubrzo vidio da su fotografi i u samoj stazi, te da se i tamo smije stajati. Al na to s na žalost navikao, pa me nije čudilo. Ono što me stvarno šokiralo bila je potpuno prazna dvorana. Mislim da nije bilo više od 500 ljudi!! Sve je izgledalo kao nekakva proba, a ne spektakl. Bilo je tužno kada voditelj ushićeno izgovara imena pobjednika i sl. A ne čuje se nikakvo navijanje niti pljesak.

Čitam da su organizatori okrivili snijeg, ali nisam baš siguran da bi ljudi bacili svoje karte od cca 100kn i ostali doma zbog snijega. Prije koju godinu sam fotkao Carrerasa u Areni kada je također zapadalo i grad je bio u kolapsu, ali Arena je bila krcata. Dakle nije baš snijeg krivac. Možda je to nezainteresiranost zagrebačke publike, ali hrpa ljudi koja je došla na Santa Domenicu i Martinski Rally, Buzet da ne spominjem, govori drugačije. Da nije možda kriv slab marketing jer sumnjam da je netko van ovog auto svijeta uopće znao za utrku. Vidio sam svega par plakata i to je to. Ljudi su se žalili i na neatraktivna inozemna imena. Sve skupa je vjerojatno rezultiralo ovakvom neposjećenošću.

Da je organizacija klimava vidjelo se i kasnije, npr. kod revijalne vožnje kada su izabrali dvije cure iz publike da se provozaju su mogli komotno poslati nekog iz organizacije ili zaštitara da ih dopelja do auta, a ne pustiti ih da same bauljaju po hodnicima. Super mi je bilo i kaj curama nisu dali kacige dok su se vozile. Vozači su ih navukli, ali ne i cure. Još je bilo dovikivanja da li imamo kacige za cure. Dakle priprema nula bodova.

Meni nisu jasne niti one ograde koje se inače pune vodom ili pijeskom. Ovdje su naravno bile prazne. Ne znam da li to služi samo da se označi staza ili i da zaštiti ljude koji su iza ili da ublaži eventualni udarac. Ako su samo za označavanje onda je jeftinije postaviti obične trake.

Kod preuzimanja pehara voditelj nije znao uputiti vozače gdje d stanu na podij, pa su tako oni koji su osvojili treće mjesto stajali na poziciji od drugog, a drugi na trećem. U jednom trenutku nije imao pripremljene papire, pa nije znao kaj točno treba najaviti. Nisu znali niti tko će predati ključeve sponzorske Ibize mladom Puliću. Uglavnom dosta rupa i u tom protokolu.

Kod fotkanja sam zeznuo jer sam gađao na sredinu auta kako sam već navikao kod panninga koji snimam na vanjskim utrkama. Ovdje to nije bila dobra ideja jer sam radio na većim blendama zbog dvoranskog snimanja, a dečki su bili u otvorenim KTM-ima pa su vozači uglavnom mutni. Panning mi je također bilo teško napraviti i zbog kratke staze koja ima malo prostora za jednolično praćenje, a ima i dosta zavoja pa to sve skupa s foto foto strane za mene nije bilo najsretnije. Malo ga uspijem pratiti, pa onda koči, pa sporo kroz zavoj pa onda jako ubrza da bi za dvije sekunde opet naglo kočio, pa u zavoj…

Na kraju pohvala ide za pokušaj i za želju da se u Zagrebu napravi i dvoransko natjecanje, ali se nadam se da su organizatori nešto i naučili i da će druge godine uspjeti skupiti sponzore kako bi odradili popravni ispit, te da će i marketinška strana bolje odraditi svoj posao.

E da…Pulić je bio generalni pobjednik i čovjek se fakat veselio svakoj pobjedi kao da je klinac koji je osvojio ne znam koje prvenstvo. Svaka čast na tome.

A sada ono čemu je ovaj blog prvenstveno namijenjen…fotke.