Ovo je bio koncert kojeg sam dugo priželjkivao. Nakon što je umro Barney, bio sam uvjeren da će i turneja završiti. Ali dečki su uspjeli skupiti snagu i nastavili ju nakon nekog vremena. Od originalne četvorke nije ostao nitko, ali su svi sadašnji članovi dugi niz godina u Dublinersima, tako da nije sve tako crno. Ipak slave 50 godina postojanja. U bendu su ostali John Sheahan koji je tamo praktički od početka, Sean Cannon sa 30 godina prakse, Eamonn Campbell i Patsy Watchorn koji nije niti 10 godina u Dublinersima.

 

Sadašnje ime je bend dobio prema istoimenoj knjizi Jamesa Joycea koju je Luke Kelly u to doba čitao. U samom početku su se zvali The Ronnie Drew Ballad Group.

 

Dublinersi su vjerojatno najpoznatiji i najutjecajniji irski bend koji svira irsku tradicionalnu glazbu. Puno bendova upravo Dublinerse navodi kao svoj uzor i inspiraciju. Vjerujem da nema onoga tko nije čuo barem Dirty old town i Whiskey in the jar, a tu je još hrpa pjesama koje su upravo oni popularizirali i digli irsku tradicionalnu glazbu na jedan novi nivo. Pravi uspjeh je počeo 1967. sa hitom Seven drunken nights, dok je druga prijelomnica bila suradnja sa Poguesima na pjesmi Wild rover, a nakon toga je sve bilo riješeno, Dublinersi su postali kultni bend.

 

Iako je alkohol često vezan uz irsku glazbu, pogotovo pivo i viski, osim pjesama vezanih za tu tematiku (Drink it up men) Dublinersi pjevaju i ljubavne pjesme (Star of the county Down) , domoljubne (Song for Ireland), pa tzv. „rebel songs“ (Rising of the moon)  i one socijalnog karaktera (Molly Malone), a poznati su i po šaljivim pjesmama (Sick note). Dakle za svakog po nešto.

 

Kako je Sean najavio na radiju 101, ovo će im biti posljednja turneja, pa je ovo bila zadnja prilika da ih pogledamo na domaćem teritoriju. Na Seana ćete možda još moći nabasati  po raznim bircevima  dok sa svojim sinovima Jamesom i Robertom svira kao trio The Cannons, ali Dublinerse u kompletu više nećemo vidjeti.

 

Gledao sam mjesta i dvorane po kojima su Dublinersi nastupali na ovoj turneji, pa me jako začudio odabir Tvornice za zagrebački koncert. Naime nakon Royal Albert Halla i sličnih mjesta, ovo je dosta velika promjena. Tu ipak dolazi druga klijentela, zvuk je drugačiji, ne sjedi se… Do kraja koncerta se više puta pokazalo da sam bio u pravu no o tome nešto kasnije.

 

Koncert je najavljen točno u 21h i stvarno dečki su počeli sa svirkom sa nekih 5 min zakašnjenja. Dok smo čekali na pozornici se mogao primjetiti i peti mikrofon, pa se moglo se zaključiti da će tu biti i peti član odnosno gost koji će zauzeti Barneyovo mjesto na bendžu. Njegovo ime je Gerry O’Connor, odnosno Škoro kako su ga neke šaljivdžije ubrzo prozvali, zbog sličnosti sa našim ex tamburašem.

 

Dečki jesu u godinama i sviraju već toliki dugo, ali opet su izgledali vedrije i veselije od puno mlađih bendova koji već sada odrađuju koncerte i koji više rade na samom showu nego muzici. Odmah sam se sjetio i koncerta Jamesa Browna i Chucka Berrya koji su mi bili fascinantni zbog energije koja je prštala iz ljudi koji imaju preko 70 godina. Isti je slučaj sa Dublinersima i zbog toga naklon do poda.

 

Iako sam veliki ljubitelj benda i irske glazbe općenito, moram se dotaknuti i onog malo lošijeg dijela koncerta. Naime na koncertu su puštali video isječke u počast preminulim članovima što je bio prekrasan detalj, ali su dečki paralelno sa videom krenuli i sa svirkom i pjesmom pa je to zvučalo u najmanju ruku malo čudno. Po meni su trebali ili pustiti video na miru ili jednostavno odsvirati te stvari njima u čast dok se u pozadini vrti nekakav slideshow. Ali čak i ovako im nisam nešto previše zamjerio. Namjera je odlična iako je malo trapavo ispala u konačnici.

 

Sada ću spomenuti i zašto mi je Tvornica bila neprimjerena. Dakle ovo su ljudi u godinama, koncert je dosta baziran na odavanju počasti Lukeu Kellyu, Ronnieu Drewu, Ciaranu Bourkeu i Barneyu  McKenni, što kroz navedene filmove, što kroz recitacije i pričanje anegdoti. Znači trebalo je ipak nekakvog dostojanstva, a ne urlikanja, nekontroliranog mlataranja sa pivama, žamora i sl. Ako čovjek recitira i zamoli za tišinu, onda ne možeš biti seljačina i derat se Duuublin i sl. Tu su čak i oni znali okrenut očima kad su vidli takve debile. Pored mene se uz samu pozornicu bila dva šmrkljavca koji su bili vidno pijani već prije početka koncerta i koji su doslovno slinili po pozornici, da bi se na kraju naravno i ispovraćali po podu.Razumio bi da se tak razvališ na npr. Dropkick Murpheysima, ali na Dublinersima to fakat nema smisla. I nikad neću shvatiti one koji na koncert dođu pričati. Odi doma s mamom pričati ak ti je dosadno.

 

Koncert je bio podijeljen na dva dijela jer je bend  morao predahnuti na pola sata. Pred kraj su se neki i malo više opustili, pa su poziv na ples shvatili kao poziv da plešu na pozornici, ali ih je zaštitar brzo odstranio.

 

Ne smijem zaboraviti ludog Eamonna Campbella koji se cijelo vrijeme glupirao sa curama u publici i svako malo stepavao ustima ko konj i umirao od smijeha. Patsy Watchorn je uglavnom bio animator i glavni vokal dok je John Sheahan recitirao i pričao o preminulim članovima. Sean Cannon je bio zadužen za obraćanje publici na hrvatskom jeziku, što mu je išlo dosta dobro. A bacio je i svoju omiljenu šalu da će sada svirati poznatu pjesmu od Metallice, Whiskey in the jar.

 

Vratili su se na jedan bis na kojem im se pridružio i Seanov sin James kojeg sam prvi put u nekoliko godina kolko ga znam vidio da pije vodu. I naravno da mu je ta voda škodila pa je ma Wild rover dva puta za redom ponovio isti dio.

 

Koncert su završili oko ponoći sa himnom – sa Molly Malone.

 

Sve u svemu ovo mi je jedanod dražih koncerata na kojima sam bio i stvarno sam uživao u nastupu irskih legendi.  Evo i nekoliko pjesama koje su jučer svirali. Fiddlers green, I wish I had someone to love me, Seven drunken nights, Rocky road to Dublin, Dirty old town, Whiskey in the jar, Monto, When The Boys Come Rolling Home, McaAlpine’s fusiliers, All for me grog, Bay of biscay, Rare old times, Poor Paddy on the railway, Irish rover, Dicey Reilly, Black velvet band, Wild rover, Molly Malone…

 

Riječ dvije o fotkanju. Uvijek sam izbjegavao klubove jer mi je žao opreme i jer mi se neda naguravat s ruksakom uz ljude kako bi nekaj ufotkao. Iako fotke iz klubova imaju više duše od velikih dvorana.

 

Ovdje sam došao jer je normalan koncert, pa nije bilo previše ludovanja, ali nije ugodno kad ti se kreten ispovraća pored ruksaka sa opremom. Tu nemate foto pita da vas ograda štiti od prvog reda posjetitelja nego ste vi dio mase, pa nije najugodnije. I također vrijedi pravilo prve 3 pjesme.

 

A sad nakon tri kile teksta evo i par fotki….