Zaz je definitivno najveće glazbeno iznenađenje u zadnje vrijeme. Stalno se pušta po radiju, muzika je zabavna i vesela, žena ima dobar glas, a taj francuski je nekako zarazan i dođe mi da zapjevan iako na francuskom znam reći samo vrabac i to zbog onog starog crtića Le Piaf i naravno zbog Edith. Dobro, lažem, znam još reći hvala, a hvala je merci kako kažu u reklami za čokoladu.

I tako si ja tu i tamo poslušam taj album i do nedavno sam živio u uvjerenju kako su to neki fini vjerojatno ljubavni tekstovi. Onda pročitam kako je vani postala prava zvijezda i da je nešto najbolje što je francuska glazba iznjedrila nakon puno godina. Nakon toga sam vidio i najave za njen koncert u Zagrebu u Boćarskom domu i pomislim u sebi kako nisam baš siguran da će kod nas biti nekog odaziva. Uskoro je koncert bio prebačen u veliku dvoranu Doma sportova. Nije puno prošlo i rasprodan je bio i taj prostor. Zvuči nevjerojatno, ali tako je.

Tada sam skroz zagrizao i zatražio akreditaciju za koncert i prihvatio se čitanja tekstova. Prevedenih naravno. I imal sam kaj za vidjeti. Zaz je daleko od dosadne i izlizane ljige koja se obično može čuti kod raznih polupjevača. Daleko od onog kaj sam si ja umislio da pjeva. Dosta su buntovni i izravni.

Evo nekoliko stihova

Je veux

I’m fed up with your good manners, it’s too much for me
I eat with my hands, I’m like that
I speak loud and I’m direct, sorry
Let’s end the hypocrisy, I’m out of it
I’m tired of double-talks
Look at me, I’m not even mad at you, I’m just like that

Dans ma rue je teška mučna pjesma o siromašnoj obitelji, u kojoj je otac naravno alkoholičar, a mama se ubija od posla da prehrani njih četvero. U jednom trenutku otac izbaci kćer iz kuće govoreći da je niškoristi i da ode na ulicu i tamo pod okriljem noći zaradi za kruh. Ova jadna ode, ali nemre naći mušterije i na kraju pjesme moli boga da umre. Toliko o sladunjavim ljubavnim pjesmicama.

I live in the corner of the old Montmartre,
My father comes home drunk every night,
And in order to feed the all four of us,
My poor mother works at the laundry.
Whenever I’m sick, I lean next my window,
Watching the people passing by to who knows where
And when the day is about to fade away,
There are some strange things that scare me a bit

Ne pamtim kad sam morao toliko kružiti oko Doma sportova kako bi našao parking, a došao sam sat vremena ranije.

Pred dvoranom raspon generacija viđen samo na Balaševićevim koncertima. Bilo mi je drago vidjeti klinke koje su odlučile doći na ovaj koncert, a ne kao njihove vršnjakinje koje su u nekom klubu gdje urla cajka na mukama.

Ekipa je poludila već na prve taktove i na prve riječi koje je Zaz otpjevala negdje u mraku i tek onda skočila na pozornicu.

Žena ima stvarno odličan glas, puknut taman kolko treba i uživo fakat odlično i moćno zvuči. Ono kaj mi se dodatno sviđa je njena jednostavnost. Nema tu kreveljanje oko obleke, šminke i frizure. Vidi se da je krenula sa ulice i da je tu zbog muzike i zabave, a ne da bi se presvlačila 10 puta, rotirala pozornicu, palila vatru i ne znam kaj sve radila kako bi koncert bio podnošljiv. Njoj je dovoljan taj glas, uigrana ekipa, i hrpa energije kojom zrači.

Nadam se da će takva ostati i da ju neće pojesti MTV.

Evo i fotografije sa koncerta