Sa dalekog sjevera krenuli smo prema Dublinu. Put do Dublina bio je iznenađujuće dobar. Naš jedini susret sa Sjevernom Irskom bio je na tom putu jer smo naravno išli najkraćim putem, odnosno dijelom i preko Sjeverne Irske.
Da ste u SI, shvatite kada vidite da su znakovi u miljama i da se malo blesavije voze, a da je arhitektura “engleskija”.
Vraćamo se na teritorij republike Irske i nastavljamo do aerodroma kako bi ostavili auto. U navigaciji nam je bio ukucan drop off point iako sam ja bio skeptičan da je to to mjesto. Pred Dublinom ogromne gužve, zbunjujući kružni tokovi, radovi na M50, navigacija luduje, mi više ne znamo gdje trebamo skrenuti… totalni kolaps. Nakon pređenih 2000km, skoro sam se zabio u neki Passat u kružnom toku – nevjerojatno.
Nekako se uspijevamo dovući do aerodroma iako to nije ta lokacija na koju smo trebali doći. Dolazimo do kućice od našeg rent-a-cara koja je naravno zatvorena i tamo ostavljamo auto, jer mi ne pada na pamet opet ići u promet u potrazi za pravom lokacijom. Odlazimo na šalter na aerodromu, objašnjavamo situaciju i ostavljamo ključeve – konačno.
Sijedi taxi vožnja do hotela u centru Dublina. Taxist pravi Irac, koji nas kroz priču upoznaje sa stanjem u Dublinu i Irskoj, od ekonomije do politike. Na kraju nam naravno preporuči što i gdje – legenda. Dan je bio siv i nikakav i prvi dojmovi Dublina su bili dosta otužni. Pogotovo kad je taxista rekao kako ulice vrve od rumunjskih cigana koji svako malo ispikaju nekoga i sl. situacije. Vožnja nas je koštala 25 eura.

U hotelu na recepciji nas dočekuje simpatičan lik koji je na moje ime uzviknuo “Ivica, ja znam tvoje ime”. Nisam ga prvo skužio, ali je uskoro provalio “Kako ste”. Onda je krenuo smijeh. Lik se zove Gabrijel, Iz Ancone je i bio je s nekom Splićankom 6 godina, pa je naravno naučio i nešto hrvatskog.
Hotel je dosta otužan, neuredan i pohaban.

Malo smo prozujali centrom Dublina i odlučili da ćemo sutra skočiti na DART vlak koji nam je preporučio taxist. Nakon oskunog doručka u hotelu i konzultacija sa Gabrijelom, krenuli smo na vlak, kupili dnevnu kartu za 6,5 eura i krenuli prema Howthu, ribarskom selu, sjevero istočno od Dublina.
Vrijeme je bilo skroz lijepo pa smo se mogli šetati po tom lijepom gradiću/selu.

Taman su došli neki ribari koju su hranili tuljane koju su se skupili odmah do obale.

Naravno tu su bili i neizbježni, uvijek gladni galebovi. Na zidu uz svjetionik hrpa ljudi peca.

Naša glavna šetnja bila je uz male klifiće kako bi rekao Gabrijel, pa do svjetionika. Cijeli dio je stvarno prekrasan, pogotovo dok vrijeme služi dobro.

Poslije je gospođa skočila na Fish ‘n’ chips po kojima je također i poznato ovo mjesto.
Kasnije smo se vratili u DART i još malo vozikali gore dole, ali na žalost vrijeme se pogoršalo pa je ta avantura završila.