Tommy Emmanuel, Vlatko Stefanovski i Stochelo Rosenberg, tri svjetska virtuoza na gitari udružili su snage i oformili Kings of strings.
Tommya sam već imao prilike foktati i slušati, Vlatka preko nekoliko puta dok sam Rosenberga danas prvi put čuo u živo. Mogu samo reći da zajedno zvuče stvarno fascinantno.
Dok god pišem ovaj blog neću propustiti napomenuti propuste u organizaciji. Da li je toliko jebeno teško odrediti koliko će fotografi fotkati i tu informaciju prenijeti svima koji su u kontaktu sa medijima. A ne da mi jedan kaže 10 min, drugi pred sam početak koncerta kaže tri pjesme, a nakon druge pjesme dolaze hostese i kažu da moramo ići jer se fotka samo dvije pjesme.
Da ne govorim da su ljudi ušli u dvoranu, a neki su ostali stajati jer nije bilo dovoljno mjesta, pa su se naknadno nosili pomoćni stolci.
I koja je fora s tim da jaknu moraš ostaviti u garderobi? Zašto ja ne bi bio u jakni? Možda mi je zima, možda nemam kamo sa stvarima…
Svjetlo je bilo preintimno za fotkanje i dosta oštro, a Stefanovski je imao i šiltericu koja mu je većinu vremena bacala sjenu na facu.
Evo i zadnjeg posta sa Final fighta i galerije fotografija od preostalih 7 borbi.
Toni Milanović vs. Sahak Parparyan
Michael Duut vs. Stefan Jelić
Agron Preteni vs. Guy Pacome Assi
Mladen Kujundžić vs. Marin Došen
Mladen Brestovac vs. Mourad Bouzidi
Igor Jurković vs. Freddy Kemayo
Daniel Ghita vs. Sergej Laschenko
Sve u svemu zanimljva priredba pogotovo zato jer se ne sjećam kad je zadnji put bilo nešto slično u Zagrebu. Prava je šteta kaj Arena nije bila puna. Ne znam da li je to propust organizacije ili nezainteresiranost publike, ali ne mogu vjerovat da se nije moglo skupiti dovoljno ljudi zainteresiranih za ovakvu vrstu akcije.
Unatoč propustima organizatora oko fotografiranja ja sam se dobro zabavio i 3 sata je prošlo brže nego jedno poluvrijeme Dinamove utakmice.
Sve ostale borbe na Final fightu su zasjenjene sa borbom Crop Cop – Sefo. Zato ću ja ovdje dati malo prostora svom kumeku Ivanu Posavcu koji je unatoč dužoj pauzi nedavno opet zaredao neke borbe. Na Final fightu ga je zapao jedan od boljih slovenskih boraca Miran Fabjan.
Budući da su Posavcu na službenoj stranici čak i godine krivo napisali a pobjede i poraze nisu uopće napisali budem ja nabacio neki detalj.
Dakle nema 29 nego 30 godina, a što se tiče dosadašnjih rezultata tu je naslov europskog amaterskog prvaka iz 2004., a od 2002. do 2007. je bio prvak hrvatske u tajlandskom i K1, dva puta otvoreni prvak Hrvatske u kick boksu, pet puta otvoreni prvak Slovenije u tajlandskom boksu, peto mjesto na svjetskom prvenstvu u tajlandskom boksu, dva puta sudionik europskih S1 kvalifikacija.
Na žalost u zagrebačkoj Areni Fabjan je unatoč želučanim problemima bio bolji, agresivniji i zasluženo pobijedio nakon jednoglasne odluke sudaca.
Slijedi malo veća galerija…
Final fight u zagrebačkoj areni, dugoočekivani borilački spektakl, oproštaj Mirka Filipovića i to još po K1 pravilima, a ne onom MMA natezanju. Ray Sefo kao protivnik. I još osam borbi prije toga za zagrijavanje. A borbu najavljuje Michael Buffer. Ne zvuči loše.
U ovom postu posvetit ću se toj glavnoj borbi, okršaju između Cro Copa i Raya Sefa. Barem je trebao biti okršaj. Većina ljudi kaže da je borba izgledala namješteno. Ne bi htio ulaziti u detalje, ali nekako mi se činilo da dečki baš nisu išli na KO iako su se mlatili. U jednom trenutku Sefo je spustio ruke i pustio da ga Mirko udara. Ne znam da li je to bilo da bi napravio show, da bi pokazao da ga ne boli i da je životinja ili je neki treći razlog u igri, ali ispalo je malo blesavo.
Borilo se 3x3min i Mirko je nakon treće runde jednoglasno proglašen pobjednikom na opće oduševljenje publike u Areni. Onda je slijedilo malo govorancije, zahvala i tako je završila i ta večer.
Još jedan zanimljivi detalj je da se priredba zvala Final fight i da je najavljivan Mirkov oproštaj i onda kao ipak to možda nije zadnja borba, možda se vrati u K1!?!
E sad…. organizacija s fotografske strane me opet oduševila. Za zagrijavanje počinjemo s plastikom za akreditaciju koje više nisu imali, pa sam ju držao u džepu. OK, najmanji problem, ali opet glupo.
Nakon toga dolazimo do ringa, ali tu nema nikog od organizacije da nas uputi kaj smijemo, a kaj ne i gdje bi trebali stajati. Kamerman na slovenskom nekaj počinje grgljati da je jedan ćošak njegov, a drugi od drugog kamermana i da tam nemremo biti. Onda dolazi neki lik iz organizacije i samo jednom dijelu fotografa govori da se ipak može tamo i na još jednom dijelu.
Prvi borci ulaze sa otprilike sat vremena zakašnjenja, pa do nas dolazi neki drugi iz organizacije i tjera nas jer tamo ipak ne možemo biti. Nekako se uspijemo rasporediti da bi se ubrzo ljudi počeli buniti jer im naravno smetamo. Organizator se naravno nije sjetio staviti stolce uz ring za fotografe kako ne bi smetali ljudima i kako bi nam olakšao posao, pa smo se tri sata grbili u polu čučnju.
Budući da je sve kasnilo kako sam već spomenuo, a termin na televiziji se ne može pomaknuti krenule su borbe za borbom bez pauze. Toliko su se žurili da su u jednom trenutku počeli najavljivati sljedeće borce dok pobjednik još nije preuzeo pehar.
Oni trokuti sa reklamama u ringu ispod štrika nisu bili fiksirani za pod pa su svako malo bježali, a jedan borac se i spotaknuo na njega.
Mirko je otkrio da i pod ringa baš nije u najboljem izdanju jer je na jednom dijelu sve propada.
Toliko o propustima.
Svjetla je bilo dovoljno pa se fino moglo fotkati. Auto WB je fino odradio jer su lampe očito normalne za razliku od onih na Maksimiru ili Domu sportova. Fotaka sam ispucao puno, puno ih je za baciti, ali opet dovoljno ih je iskoristivih.
Ovo je prva tura.
Tekma je bila tolko napeta da sam skoro stigao doma prije njenog kraja.
E da, čini mi se da je igrala Nezavisna Država Hrvatska protiv Švedske. Vjerojatno je i poglavnik bio negjde u loži jer konstantno su se pjevale ustaške pjesme.
