Evo prošlo je 2 godine od zadnje Photokine, pa ukoliko vas zanima fotografija i imate viška love i vremena od 21. do 26.09.2010. možete skočiti do Kölna i uživati u foto novitetima.
Vjerujem da su se proizvođači tempirali na ovaj najpoznatiji foto sajam i da će biti predstavljene prave poslastice.
Nikon bi mogao izbaciti zamjenu za D700, pa nove modele D3100, D95, pa neke nove leće… Šuškalo se o premium kompaktu Leica D-Lux 5. Za Canon slabo cure informacije, navodno zamjena za 50D, zamjena za meni već dosadni DSLR Entry level 2000D, al budemo vidjeli.
Sonični i ja smo se prošetali Zagrebom u potrazi za nekim zanimljivim detaljima, ali Zagreb je mrtav grad za turizam tako da smo završili na klasičnim detaljima.
Za stakalce sam odabrao 200mm f/2.8 koji mi je posudio pošten čovjek i komunista Fotoholik.
Pa kaj onda ako sam opet otišao u ZOO. Ovaj puta sam imao izliku – testiranje posuđenog 200mm f/2.8
Konačno nam je u Arenu Zagreb došao jedan od najvećih živućih kantautora, književnika, pjesnika… Leonard Cohen. Jedan od onih pjevača kojem vjerujem dok pjeva. Nema tu laži i foliranja, svaka riječ je proživljena i prenesena na najbolji mogući način. Pogotovo sada u odmakloj dobi kada mu ju glas hrapav i umoran kao što je bio i Johnnyu Cashu u onoj zadnjoj fazi. Tužno je da ovakva veličina nije uspjela ispuniti Arenu do zadnjeg mjesta, ali kaj je tu je. Možda i bolje tako. Barem znamo da su na koncertu bili istinski obožavatelji.
Nakon klasične zbunjenosti i sprešetavanja u potrazi za pravim ulazom za fotografe saznajem od organizatora da smijemo slikati samo jednu pjesmu i potpisujemo neki ugovor koji nam zabranjuje objavu slika van agencije za koju slikamo, pa vam ovdje stavljam samo link na galeriju na portalu Muzika.hr za koji sam slikao. Svjetlo je bilo savršeno, a na pozornici par metara ispred mene živuća legenda. I baš kad se sve poklopilo, fotografiranje je bilo ograničeno samo na jednu stvar. Ali tu mojim jadima nije bio kraj jer nismo mogli ostaviti opremu u Areni negdje u sobi pod ključem nego smo se morali snalaziti. U mom slučaju je to značilo da skupocjenu opremu ostavim u gepeku auta u kvartu gdje traženi srpski mafijaši žive slobodno ko ptice na grani i gdje gnjevno lokalno stanovništo buši gume ljudima koji dolaze na koncerte. Nakon jedne sekunde razmišljanja pomirio sam se sa tim da koncert neću odgledati do kraja i da je početna Dance me to the end of love jedino što ću vidjeti od gospodina Cohena. Ostaje mi još jedino nada da ću ga možda slušati u Ljubljani.
Rano buđenje, šetnja praznim Maksimirom, fotkanje – jednom riječi gušt.
