[blockquote width=’100′]

It’s the end of the world as we know it. And I feel fine.

[/blockquote]

Baš je tako kako kaže naslov R.E.M.-ove pjesme. Rođenjem djeteta dosadašnja svakodnevica je stvar prošlosti, sve od tog trenutka je podređeno tom malom čudu koje se odjednom uguralo u vaš život. Nema više razmišljanja o sljedećim koncertima ili rezultatima lige prvaka, novim filmovima i serijama, višesatnim kavama pa čak ni slijedećim foto avanturama. Sada se sve svodi na udovoljavanje potreba male bebe i o njenoj sreći i osmijehu.

Nama se to dogodilo 14.3., na dan broja Pi, na Einsteinov dan, nakon usudio bih se reći savršene trudnoće i malo težeg poroda došla nam je naša Rita sa svojih 2.970 g i 50 cm.

Žena se odlučila za KB Merkur što me na prvu loptu malo začudilo s obzirom na sve veću popularnost Petrove koja je obnovljena pa više nemate osjećaj da ćete dobiti štakora umjesto bebe dok strepite u čekaonici. Merkur također odaje dojam trajanja prvog svjetskog rata na nekim dijelovima pa sam već unaprijed počeo živčanit kad sam tumarao tim sablasnim hodnicima do trudničkog tečaja. On je naime obavezan ako želite biti sa ženom na porodu, a trebali bi ako ikako možete i ako to vaša žena želi. Osim forme koju ćete morati zadovoljiti svojim prisustvom tu ćete naučiti i puno toga o samom porodu i onom nakon njega te ljubaznom osoblju koje se svaki dan izmjenjivalo postaviti pitanja o svemu što vas zanima. Također ćete proći kroz rodilište i vidjeti gdje će se odvijati akcija te dobiti informacije kako autom dojuriti kada krenu trudovi što je također vrlo korisno u tim trenucima panike. Što ste bolje upoznati u sve detalje to će stresa biti manje i moći ćete se koncentrirati na ono jedino važno – na mamu i bebu.

Za razliku od derutnih dijelova kojima se dolazi do samog rodilišta, unutra je stvar drugačija. Obnovljeno je i uredno što barem meni puno znači. Tateki ako idete na porod pripremite si ona jednokratna odijela da ne bi bilo nismo znali na dan D jer bez njih ne idete s mamama u boks, a pitanje da li će ih bolnica imati viška.

Kako je Rita malo prenešena tako je mama s njom bila u bolnici koji dan prije poroda pa smo upoznali i taj dio koji je također obnovljen i sobe izgledaju potpuno nove sa vlastitim kupaonama. Ni ovdje nisam imao ni jednu lošu riječ o osoblju.

I sad dolazimo do samog poroda, kako kažu najstrašnije boli koju žena proživljava. Vjerojatno malo tko od nas baš želi biti tamo i gledat svoju ženu u agoniji i poslije sve to kolinje u malom boksu sa zatvorenim prozorom i hrpom osoblja oko vas, ali ako to vaša žena želi ima da se nacrtate tamo i držite ju za ruku, donosite vodu, mažete labelom, mičete kosu s lica, zovete sestru ili bilo što što joj u tom trenutku može pomoći.

Možda nisam jedan od onih euforičnih tipova pa mi samo rođenje nije neki prosvjetljujući najljepši trenutak u životu nego olakšanje da je sva ta bol i agonija gotova i da je beba u redu. Porod je težak, mučan, iscrpljujući, zastrašujući, stresan, krvav, glasan i ne znam kaj je divno u tome.

Sve sestre i doktorice su tijekom cijelog poroda bile stvarno dobre i podržavajuće što bi čovjek i očekivao, ali nakon raznih novinskih natpisa i priča o živinama koje nisu dostojne ovog plemenitog zanimanja bio sam s pravom zabrinut. Tateki, to vam je još jedan razlog zašto trebate biti na porodu. Lako se onakvim kretenima iživljavat na nemoćnim ženama u bolovima, ali dok je tata tamo to bi bilo malo teže. Zapamtite da doktori nisu nikakvi bogovi i da odvajate od plaće fini komad svaki mjesec da bi oni radili taj posao. Ak im ne paše nek idu dalje. Nikakvo iživljavanje na pacijentima nije opcija jer su si oni božanstveni ili nadrkani. Ne budite ovce.

No kad to sve prođe i kad ostanete sami s bebom tada dolazi onaj kiselo/slatki trenutak. Privikavanje na novu cimericu, na njene navike, prohtjeve i nagrade u obliku smješka, stiska prsta, sretnog podrigivanja, prdeca… Ovih težih je puno više i možda se kompenzacija čini nedovoljna, ali uvjeravaju nas iskusniji da je tako samo u početku pa ćemo im vjerovat. Kod mene je glavni problem neispavanost koja nastaje uslijed čestog buđenja po noći radi hranjenja ili kontroliranja da li diše, da li je pokrivena, da li je još tu ili otišla susedima, da li ju nešto muči… Onda se tako neispavani morate po danu boriti sa hranjenjem, dohranjivanjem, nedostatkom mlijeka, masažama, šavovima, upalama, a sve to stvara nervozu i nakon par takvih dana već je luda kuća. Ne znam kako to ide dalje, al ja ne znam di sam. U nekim trenucima ne znam da li sam se popišao ili ne. A kaj je najgore beba je dobra i ima neku svoju rutinu. Nakon svega viđenog zaključak je da su mame borbeni strojevi i da mogu razbit one pičkice od Terminatora i sličnih ljiga. Inzistiram da Marvel ili DC naprave neki Supernešto VS Supermum.

Rita je već sad u 2 tjedna života otupila na zvuk shuttera, ali sada još više cijenim one silent modove na novijim aparatima. Još je zakovana na par poza kao spavam u kinderbetu ili sam na prematalici ili mami u rukama pa ne znam koliko će tata hardova morati kupiti kad počne juriti po kući. Čekam da malo stasa da ju strpam u foto torbu pa napravim jednu od onih fotki :)

Omiljena i do sada jedina oruđa su mi 135mm i SIgma 35 mm koju sam i kupio za ovu priliku. Sve sa f/2.0 ili 1.4.

Nisu ovo neke umjetničke baby fotke nego za mamin i tatin gušt i uspomenu, ali da ne dižem svaki dan jednu na fejs evo jedna poveća galerija.