Na početku upozorenje da ovaj dokumentarac nije za one emotivne i one slabijeg želuca. Film obiluje fotografijama leševa, raskomadanih ili pak izgladnjelih tijela, ljudske bijede i patnje itd.
Sa poslom ratnog foto reportera nas izbliza upoznaje James Nachtwey. O njegovoj „težini“ govore nagrade koje je primio za svoje djelo. A to su: Common Wealth Award, Martin Luther King Award, Dr. Jean Mayer Global Citizenship Award, Henry Luce Award, Robert Capa Gold Medal (5x), the World Press Photo Award (2x), Magazine Photographer of the Year (7x), the International Center of Photography Infinity Award (3x), the Leica Award (2x), the Bayeaux Award for War Correspondents (2x), the Alfred Eisenstaedt Award, the Canon Photo essayist Award, W. Eugene Smith Memorial Grant in Humanistic Photography.
Od freelancera je došao do Timea, pa Magnuma da bi na kraju osnovao foto agenciju VII.
Uglavnom njegov posao je njegov život, a ovaj dokumentarac nam pokazuje taj posao i način života.
Iako je meni osobno ova vrsta fotografije odvratna i mučna i lešinarska, u dokumentarcu se ipak objasni i ona dobra strana tog posla. Kako Nachtwey sam kaže on je glas tih stradalih ljudi, glas koji mi u toplim domovima ne bi čuli da nema ovih ludih, hrabrih i nesebičnih ljudi koji idu od fronta do fronta i ulaze u ratove koji nisu njihovi kako bi ostatak svijeta upozorili na zlo koje se dešava. Pri tom oni naravno riskiraju svoj život jer su uglavnom na prvim linijama sa širokokutnim objektivima.
Za Jamesa kolege pričaju kako je jedan od luđih i hrabrijih, ali i najsmirenijih unatoč tome što je više puta skoro smrtno stradao, više puta bio ranjen i teško bolestan. U filmu je prikazana i snimka iz Južne Afrike gdje je metak prošao pored njega i pogodio kolegu Kena Oosterbroeka koji je smrtno stradao, a Greg Marinovich je bio ozlijeđen. Ken i Greg su bili dio Bang bang cluba s kojim je Nachtwey također surađivao. O Bang Bang Clubu je snimljen i igrani film o kojem sam već pisao.
Za kraj jedan Jamesov citat
“I have been a witness, and these pictures are my testimony. The events I have recorded should not be forgotten and must not be repeated.”
-James Nachtwey
1 Comment
Osobno, mislim da je dokumentaristička fotografija (pa tako i ratna koja je ujedno i najznačajnija) jedina istinska i “čista” grana fotografije koja postoji danas i da u njoj, u suštini (kada se maknu pojedinci i njihov ego) nema ničeg mučnog i lešinarskog. Ovo mi je uvjerljivo najbolji dokumentarac i priča o fotografiji koji sam ikada pogledao.
Mislim da ljudi u startu krivo percipiraju fotografe u takvom okruženju, posebice ako se gledaju iz današnje “moderne-imamo-pristup-svim-informacijama” perspektive. Nachtwey je po meni jedna od najvećih ikona novinarstva/fotografije u povijesti modernog društva.